mahunarke - čudo prirode

nedjelja, 02.12.2007.

Edmound i žutokljunasta bradavičasta svinja

Pokraj jedne male drvene kuće smiješila mi se žutokljunasta bradavičasta svinja. Kakvo stvorenje, pomislih. Mislim da sam joj ubrzo dojadio jer se uskoro prestala smiješiti i otišla tada svojim putem. Nije ni čudo da je odmah otišla kad sam k'o kreten buljio u nju bez da pozdravim ili barem mahnem. Nema veze, pomislio sam, ta će mi slika zauvijek ostati u sjećanju. Malo sam se zamislio pa se sjetio jučerašnje sjednice seoske udruge gdje sam opet samo šutio i razmišljao o svojim glupostima. Ne bi me to inače brinulo, tamo sam išao samo zato jer mi je to obaveza kao člana našeg sela, ali jučer se raspravljalo o temi koja meni znači više od svega. Naime, razmišljalo se o prodaji šume iza sela, šume u kojoj sam ja svaki dan bauljao i razmišljao o ničemu, o šumi koja je meni bila sav moj život, a ja nisam rekao ni A ni B jer sam kao obično gledao u ništa i praznio svoj itekako prazni mozak. Da, po prvi put sam se zamislio nad svojim životom, i shvatio da bi se mogao malo više zauzeti za samog sebe i ono što mi je bitno. A ubrzo sam shvatio i da je vrijeme ručku i otvorio naprtnjaču iz koje sam izvadio komad šunke precizno narezuckan na jednake komadiće i jedan bijeli češnjak da me čuva od raznoraznih prehlada i ostalih boleština. Pojeo sam to sve jako slasno i pošteno podrignuo iz dubine duše. Potego sam malo soka od bazge (mog omiljenog) i eto me odmah zateralo na wc. Ušao sam malo dublje u šumu i popišao se na jedan od mnogobrojnih stogodišnjih hrastova usput gledajući u krošnje kroz koje je pičilo sunce na sve strane kugle zemaljske. Kako držim do higijene jer me mater finog odgojila odšeto sam do obližnjeg potoka i malo oprao ruke. U blizini je bilo mnoštvo divljih kupina pa sam se malo zasladio. Baš su mi fino sjele nakon češnjaka, nema šta. Zasjeo sam na travu i slušao potok kako žubori, onako bez brige i pameti kao i obično. U tom sam položaju zaspao jer sam izgleda bio jako umoran.
Pošto sam se uskoro probudio jer mi je i bilo vrijeme, shvatio sam da sam vrlo glupa osoba bar što se tiče intelektualne inteligencije, ako takva uopće postoji. Prihvativši tu činjenicu, odlučio sam je promijeniti. Sutradan sam fino sjeo na autobus i odvezo se do grada i posjetio Centar za obrazovanje i samorazvitak. Upisao sam jedan tečaj, bio je najjeftiniji, koji je uključivao predmete: Osnove inteligencije, Mikrointeligencija, Makrointeligencija te Ekspanzivna inteligencija, a od izbornih sam odabrao Umijeće meditiranja te Povijest humora. I tako sam krenuo u pohod prema samorazvitku. Svako jutro bi se ustao i autobusom išao u grad na predavanja. Bilo je dosta ljudi u mojoj grupi, tko bi rekao da toliko ljudi ima problema sa inteligencijom. Prvi predmet, Osnove inteligencije nisam uopće razumio, sve se sastojalo od nekih modela i teza, pokušao sam to pohvatati, ali nije išlo. Možda je razlog bio što sam prvih dana više zujao po dvorani i promatrao druge ljude nego slušao profesora koji je bio blago dosadan, valjda jer već sve to ponavlja po stoti put. Možda je oglupio od te silne inteligencije. A u grupi sam prvo primjetio jednog Edmonda. Edmound, rekao bi on, s «u», no svi smo ga zvali Edmond na što bi se on uvijek usilio. Kad god bi profesor dao nama šansu da nešto prozborimo, Edmond bi odmah prvi ustajao i počeo izlagati svoje teorije inteligencije i neku svoju filozofiju života koja je bila dosadna ko proljev. Čim je prvi put progovorio, pomislio sam , koji idiot. Mislim da je išao i drugima na živce jer su se pod pauzama počele stvarati grupice i svi bi ga redovito tračali; koliko sam shvatio, Edmond nije ni htio upisati ovaj tečaj, smatrao se prepametnim za takve stvari, ali je kao morao jer ga je natjerala njegova strina koja će mu zauzvrat ostaviti svoju kuću na moru. Nije mi se sviđalo što tračamo Edmonda jer smo prvo trebali priznati da mu zavidimo. Sve nas je živcirao što se pravi pametniji od nas i za to je svakako zaslužio jednu poštenu šamarčinu, ali vjerojatno je nekima smetalo što ga čeka vikendica na moru, što čovjek ima novaca, što ga sve cure s naprednog tečaja «Heklanje – kombinatorika s 8 igala» pod pauzom milo gledaju, a ja sam mu vjerojatno zavidio jer je imao sako od tvida s onim kožnim zakrpama na laktovima. Tad sam prvi put shvatio da odijelo nešto čini čovjeku i smišljao način kako da se i ja domognem tih zakrpa. Jednog dana sam pitao mater bi li mogla meni našiti zakrpe, našao sam neke kože na tavanu, a imao sam jedan sako samo za posebne prilike, obično sjednice seoske udruge i eventualno kad se budem ženio. Kad sam materi objasnio kakve zakrpe hoću i zašto, ona me samo poprijeko pogledala i rekla; Šta će ti zakrpe? Ljudi to imaju da im se sako ne ofuca i popuca na laktovima, a ti ionako ne držiš laktove na stolu, to je uostalom nepristojno. Mrzio sam kad bi mater rekla tako nešto na što nisam mogao dati neki prigovor. I pitao sam se kako to da ja nisam pametan ko ona, al sam se onda sjetio svog starog koji bi po cijele dane pričao sa svinjama i kokošima jer bi ih tako, po njegovoj teoriji, motivirao da nesu bolja jaja i daju kvalitetnije čvarke. Da, ja sam definitivno njegov sin, pomislio sam. Dakle od zakrpa ništa, to me malo bacilo u depresiju, ali sam se fokusirao na učenje što mi je trebao biti cilj od početka. Umijeće meditiranja mi je bilo super, meditirao sam s takvom lakoćom da se instruktorica sva čudila, navodno nikad nije vidjela nekog tko se može opustiti u sekundi i odlutati u drugi svijet. Nisam se trudio objašnjavati joj o svom umijeću bauljanja, ne bi to nikad shvatila. A i godilo mi je da me netko hvali pa makar za takvu glupost. No Osnove inteligencije te Mikro i Makro mi nisu nikako išli. Nisam mogao shvatiti te modele koji bi mi razvili inteligenciju. Jednostavno nisam u tim teorijama našao nikakvu logiku. I tako sam pao taj prvi semestar. Bio sam razočaran, ali se nisam dao smesti. Upisao sam ponovno te predmete, bio sam u novoj grupi s novim ljudima od kojih se nitko nije isticao. Svi su bili sivi i dosadni i samo buljili u onog profesora koji je frfljao svoje teze i modele. Malo mi je falio Edmond, moram priznati.
S vremenom sam počeo shvaćati logiku inteligencije, doduše sve mi je to bilo nelogično, ali sam se trudio razmišljati na taj drugi način. I konačno sam položio te glupe Osnove, a onda Mikro i Makro pa je na red došao drugi semestar.
Svi su govorili kako je Ekspanzivna inteligencija preteška, ali ja sam doslovno rasturao. Toliko sam se ufurao u tu njihovu uvrnutu logiku da mi je sve išlo k'o podmazano. A predavanja iz Povijesti humora sam jedva čekao. Učili smo razne viceve, anegdote, mudre izreke, smicalice i basne kroz povijesna razdoblja. Bilo je vrlo zabavno i smiješno što i priliči toj vrsti predmeta. Napisao sam čak i seminar, a temu sam mogao sam odabrati pa sam obradio slijedeću: Povijesna faza XII - vicevi iz šume: Medo, zeko, lisica. O kako sam obožavao zeku.
No ubrzo se sve primaklo kraju. Na ispitu iz Ekspanzivne sam rasturio i bio sam proglašen najboljim u svojoj klasi i dobio pisano priznanje za to. Dobio sam diplomu na kojoj je pisalo:

Svjedodžba razvijene inteligencije, stupanj I
Posebno priznanje za najbolji učinak u klasi, klasa 139, razred IX

Konačno sam postao inteligentan. Shvatio sam koliko sam stvari propustio jer sam odbijao uključiti svoj maleni mozak. Krenuo sam u svijet sa konačno malo više samopouzdanja i shvatio da mogu sve što želim uz malo truda i inteligencije. Bio sam potpuno sretan iako pomalo baš i ne. Ono je ipak bio zadnji put da sam vidio žutokljunastu bradavičastu svinju.

petak, 31.08.2007.

Budimo svi manageri!!!!

Baš danas malo gledam oglase za stanove. Nakon velikog podstanarskog staža rado bi se okućio. I sad, sve je manje više klasika; svi nabace par slika, stan pedest kvadrata, miljon eura, starogradnja iz 13. stoljeća, grijanje na plamen iz kuhinjske peći, linoleum umjesto parketa, čučavac, balkon koji gleda susjedu iz druge zgrade u šupak... i sve što ti treba je kredit u banci na 200 godina. Jeeee!
I naravno nabace svoje kontakt podatke... aliiii - danas sam naletio na oglas stanovitog gospona koji je kao svoje podatke naveo; SALES MANAGER GOSPODIN PERO PERIĆ!!! Ma viđe ti njega. Nije stavio slike pa sam mu skoro sročio mail počevši s;
Poštovani gospodine sales manageru gospodine Pero Periću....Molim vas poslikajte svoj managerski stan sa svojim salesmanagerskim foto-aparatom tako da mi obični smrtnici koji nemaju ultra-managerske sposobnosti vidimo na šta liči to vaše managersko kućište ne bi li ga možda i kupili! Siguran sam da stan ima i posebnu managersku auru unutar zidina što ga čini skupljim za koju tisuću eura po kvadratu, al nema veze –ubio bi da živim u stanu gdje nekoć živješe sales manager gospodin i njegova mu salesmanagerska supruga i dojenčad...

Što se događa u tom poslovnom svijetu? Otkad nas je okupirala ova balkanska shema kapitalizma postalo je in izmišljati takve bolesne titule iz ne znam kojeg razloga. Valjda da se ljudi osjećaju bolje sami sa sobom. Ako si manager onda si faca. I tako danas moja susjeda Slavica više nije samo obični račonovođa – ona je bookkeping manager! I da je vidite sad kako ponosno šeta placom – ko da je pobijedila na Miss Universe!
Svi su sad manageri; sales manageri, account manageri, field manageri, product manageri, brand manageri, a posebno su ponosni oni koji zbog dugog naziva imaju skraćenicu kao npr. HR manageri, PR manageri, KA manageri - oni imaju tu određenu enigmu za običan puk, a zapravo jedan radi u kadrovskoj, drugi je maskota firme, a treći pijucka kavice s kupcima koji donose najviše para. Svi skupa bi najrađe umrli od sreće zbog svoje prugaste kravate, laptopa i managerske karizme. A onda se stvar još komplicira sa dodacima junior i senior... najgore je biti junior brand manager, pogotovo ako imaš više od 22 godine jer je to strašna sramota u managerskom svijetu... Postoje i sales specialisti, sales asistenti i ostali posprdci salesa kojima je opis posla kuckanje po tastaturi i telefonska ćaskanja s nadrkanim i blago retardiranim klijentima. Oni se naravno nadaju da će i u njihovom zanimanju jednog dana pisati manager ne bi li mirne duše napustili ovozemaljski svijet s partom na kojoj će pisati :
Sales Manager Gospodin umro u 46. godini od srčanog/moždanog udara. Pokoj mu duši!
Ožalošćeni; Sales Manager Assistant, Sales Executive, HR Manager, Junior&Senior Brand Managers, bivša sales manager's supruga i upitnodalinjegova djeca.

Najdraže mi se oko osam naveče prošetat gradom kad se svi sjate na after work pivo... Eno ih svih u granitno sivim odijelima, prugastim kravatama, svako vuče svoj laptop i usput priča na mobitel glasno da svi čuju; "... da da, budemo to riješili, je, je, off rabati su već utvrđeni u ugovoru, budget je preciziran, da da, budem se sutra sjeo s KA i executivom, budemo vidli ...ma nema frke... bla bla... I onda si sjednu na terasu njih trojica i svađaju se jel bolji postdiplomski na ekonomskom faxu, il je bolji CBA MBA ili MBA na Bledu... a onda svi zašute ko mulci kad iz Importanea izađe maloljetna nabrekla špiculjica s zlatnim balerinkama i prošeta,... jer treba i poprčit nešto...sva sreća što su manageri, ta spika uvijek pali, nema veze što su ružni, ograničeni, zakržljalih ramena i što dvodnevnu bradicu moraju puštat tjedan dana...
To su naši manageri! They are here, larger then ever!!!

petak, 17.08.2007.

Kao da me netko s kaktusom ševio u šupak. Identičan osjećaj, materemi. Nije da sam probo, al sad znam ni da neću ukoliko mi se ukaže prilika. Brojim cijeli dan što sam to pobogu jeo da tako peče nakon živahnog proljeva...jedino što mi blinka pred očalima je onih dvanajst kiwija. Ni paprike, ni feferoni, nit nutele na kruhu, ništa od onog što mi se već sto puta gadno osvetilo kad sam zasjeo na školjku. Jest da je gadna tema i da ispadam prosta seljačina što sad nagađam o svojim fekalijama, ali ako ne bi mogo napisat memoare o svojim doživljajima na školjci, ne bi onda ni o čem drugom. A svemu tome daje posebna čar uvriježena navika odgajanja da o brabonjkastim avanturama nema ni riječi u civiliziranom društvu. Kad se samo sjetim ozarenog lica svoje majke kad me prvi put naučila na nonu i kad sam se onako mali i sladak iskakio i pokazao svima svoj uradak, ojme; kako su svi bili sretni... a sada da nekog pozovem da se divi mom uratku nakon svatovskog pršuta, bečkog, zagrebačkog, sarme, pečenke i gulaša, sve to zaliveno jeftinim vinom i domaćom rakijom, odspavano kojih deset sati i onda nakon kave svjetski odrađeno u svega nekoliko sekundi...sigurno bi mi svako opizdio šamarčinu iako svakako zaslužuje divljenje po svojoj teksturi, boji, kompaktnosti, obliku i kvantiteti. Ne, nažalost, neshvaćen sam u svoje vrijeme, znam, vi sad isto mislite koji kurac ovaj nabraja. Nema veze, jednog dana ako umjetnost zađe u te grane, zasigurno ću objaviti ilustrirane memoare svog debelog crijeva.
Ako se dosad nisam predstavio, a što kad malo bolje pročitam i nisam, evo sad ću. A i uvod je bio dovoljno gnjusan da svatko nezainteresiran ode negdje drugdje gdje je štivo zasićenije saharozom i gromkim smijehom. Odma da razjasnim, ja nisam nikakav smiješan lik, nit previše pametan, a materemi ni školovan. Daleko od toga da nisam diplomiro, al istinu na sunce, sve što sam učio zadržavo sam u kratkoročnom pamćenju do dan-dva nakon ispita i odmah delete. Zato o mom školovanju dosta. Mater mi je bila jedna snažna žena, poprilično debela kako i doliči jednoj pravoj materi. Stari je bio pravi jablan, visok i mršav, crnih brkova, i filmskih crta lica a'la Fabijan Šovagović u Sokol ga nije volio. Imali smo i kokoši, svinje, ali nikad nit jednu ovcu što je ostavilo dubok ožiljak na mojoj psihi i očito odredilo pravac kojim je moj život tekao. Sad vi odmah mislite da sam ja jedno seosko dijete, ali nažalost odrasto sam u prigradskom naselju, nit u gradu nit u selu, što nam je i omogućilo držanje kokoši i svinja, ali za ovce jednostavno nije bilo mjesta. I tako sam bio neshvaćen kroz cijelu školu, za seljake sam bio previše moderan jer smo u kući imali dosta bijele tehnike, a i među prvima sam dobio sintisajzer, a s druge strane, ovim gradskim momcima sam bio posprdak jer kao što se sjećate malo je potrebno da u školi netko postane predmet sprdnje. Možda bi sve i drukčije prošlo da mi je mater kupila onu đins kamenovanu košulju za prvi dan srednje škole, al kako je rekla; Dijete moje, skupa je, a moda ti nije ništa drugo do izmeta. Taman te zatera i čim se rasteretiš više ga se ni ne sjećaš. Ko zna, možda su materine mudre riječi i utjecale na poseban status govana u mom životu.

<	prosinac, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
					1	2
3	4	5	6	7	8	9
10	11	12	13	14	15	16
17	18	19	20	21	22	23
24	25	26	27	28	29	30
31

Prosinac 2007 (1)
Kolovoz 2007 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?